U isto vrijeme od prodaje domaće, po prijavama poreskih obveznika, naplaćeno je svega 334 miliona maraka poreza. Domaći proizvodi, prema ovome, ne čine više od 15 posto ukupnih plasmana u bh. trgovačkoj mreži.

Korelacija između ova dva podatka mnogo toga kazuje. U BiH se mora zaraditi na nećem drugom, da bi se platio strani proizvod i poslao novac onome ko ga je proizveo. Za toliko je, istovremeno, osiromašena domaća privreda, ukoliko proizvodi istu takvu robu koju ne može prodati.

U posljednje vrijeme, tako, uvjerili smo se da su poljoprivrednici iz doline Neretve bacali domaći paradajz, jer je tezge i police zauzeo strani. Prosipano je mlijeko koje se nije moglo prodati, a i pšenica je kisnula. Mnogo toga domaćeg ne može na police.

Postavlja se pitanje do kada može tako ići. Ne postoji nepresušno vrelo, koje će stalno namicali novac koji će se izvoziti. Krajnje je vrijeme da domaće, bar ono što imamo, dobije prioritet u trgovačkoj mreži.

Ustalom, strani lanci koji su ušli u BiH obavezali su se da barem 40 posto robe na njihovim policama bude iz BiH. Podaci o naplati PDV-a ih demantuju. Ako se izuzme hljeb, nešto mlijeka i pića, ne postoji ništa drugo što je domaće.