Decenijama je svojim svirkama ostavljao snažan pečat na nastupima uz poznata imena muzičke scene. Svoje višegodišnje znanje, umijeće i talenat, proteklih nekoliko godina, pokušava nesebično prenijeti i na mlađe generacije u školi gitare "Pink Panter" i muzičkoj sekciji Aka_demija Mediji su ga svojevremeno s razlogom prozvali sarajevski Clapton sa Vratnika. Čovjek iza kojeg je bezbroj akorda, dobrih derneka, vrhunskih hitova, ali i prestižnih nagrada, priznanja i pohvala.

On je čuveni bh. virtuoz na gitari koji je prije skoro četrdeset godina strastveno prigrlio najromantičniji muzički instrument i nikada ga više nije ispustio iz ruku. Decenijama je svojim svirkama ostavljao snažan pečat na nastupima uz poznata imena muzičke scene sa prostora bivše Juge. Nije teško pogoditi da je riječ o muzičkom magu, Almiru Hukeliću Aki koji svoje višegodišnje znanje, umijeće i talenat, proteklih nekoliko godina, pokušava nesebično prenijeti i na mlađe generacije u školi gitare "Pink Panter" i muzičkoj sekciji Aka_Demija.

 Proteklih nekoliko mjeseci se posvetio snimanju albuma sa mladom muzičkom nadom, Naidom Čatić koju je majka priroda obdarila čarobnim glasom. Omiljen među kolegama, pripadnicama ženskog spola i svojim učenicima ovaj vrsni sarajevski gitarista po ko zna koji put u razgovoru s novinarima opravdava epitet neodoljivog šarmera, otvorenog i iskrenog čovjeka i neprikosnovenog muzičara.

 Zašto je baš gitara bila Vaš odabir?

U nekim vremenima koje volimo nazivati boljim, klinci su sjedili u parkovima i svirali gitare. Svirali su se hitovi Beatlesa, Dylana, Claptona, ali i Divljih jagoda, Indeksa, Bijelog dugmeta... Dakle Sarajevo je grad u kojem je gitara bila u trendu. U Srbiji se svirala harmonika, a u Makedoniji je bilo poželjno znati uhvatiti dobar korak. Imao sam osam godina kad sam prvi put uzeo gitaru u ruke. Nas nekoliko iz ulice smo po uzoru na neprikosnovenog Gorana Bregovića, legendarnog Bodu Kovačevića i vrhunskog klasičara Ivana Kalcinu počeli sanjati svoj san. Otac mi je bio stolar i nije baš olako pristao da pored nas troje djece koje je trebalo hraniti i školovati, izdvaja nepotrebne novce, kako je tada mislio, za moju gitaru. Bio sam uporan i konačno u petom razredu osnovne škole, dobio svoju prvu gitaru. Krenulo je naivno, dječije, u ulici, nastavilo svirkama u kafanama, disko klubovima i završilo ozbiljnim koncertnim nastupima. U to vrijeme smo osnovali grupu koja se zvala „Stari sat“ i nešto malo počeli sviruckati. Slušali smo i svirali uglavnom zabavnjake, ali besparica nas je otjerala u "narodnjake". Počeli smo kao četvoročlani bend u Domu kulture na Vratniku. Prve aplauze smo pokupili u sarajevskom Hamam-baru gdje smo okusili draž prvog honorara. Nije bilo dileme, odlučio sam da je gitara moj život. Mada, i dan danas volim slušati samo bubanj i harmoniku.

Svirate li još neki instrument?

 Sviram sve žičane instrumente i na njima sam ostao. Čak mislim da je nemoguće svirati jednako dobro gitaru i klavir ili harmoniku. Vjerujem da se među hiljadu talentiranih rodi onaj jedan jedini, koji vlada skoro svim instrumentima. Činjenica je da čovjek ukoliko uspije u jednom pravcu ili instrumentu, nema potrebe da šara po drugim stvarima i sferama života, jer će izgubiti na onom u čemu je već dobar. Ja sam uz sviranje probao i pjevati, ne zvuči loše, ali toliko sam se usavršio u gitari da ne želim svoju energiju trošiti na stvari koje nisam u stanju odraditi do perfekcije. Ipak ja nisam Zdravko Čolić, ja sam Almir Hukelić.

Ko Vas je naučio prvi akord?

Ko bi se toga sjetio. Nismo imali profesora. Imali smo samo jaku volju, dobar talenat i istančan sluh. Svak je svakom pokazivao. Jednostavno smo bodrili jedni druge, učili, kritizirali... Velikog udjela u našem muzičkom odrastanju krajem osnovne škole imao je i Zvonko Kovačević naš nastavnik muzičkog vaspitanja, koji čak nije imao desnu ruku, svirao je samo lijevom. On nam je pomalo pokazivao prve akorde, svirajući vještačkom desnom rukom. Nakon toga su uslijedile prve svirke. Nikada neću zaboraviti prvi nastup i onu tremu u polumračnoj prostoriji gdje je trebalo uraditi probu. Sjećam se anegdote kada je bas gitarista Kota došao sa samo tri žice pred nastup. Brzo smo se organizirali i kupili četvrtu, kad tamo, žica od kontrabasa, što je zvučalo ni ublizu kako treba. Dakle, tako mladi smo bili meta svakom živom da nas izvara kako stigne. Tada smo svirali sentiše i zabavnjake i nismo bili loši obzirom na godine koje smo imali.

 I kako zalutaste među narodnjake?

Prve svirke po kafanama su me dovele do Ibre Mangafića i Izeta Gegaj. Ponudili su mi angažman u kafani „Trojka“, a ja sam se našao u neobranom grožđu. Kako svirati narodnjake kad na repertoaru imam samo dvije pjesme iz tog muzičkog pravca. Bile su to pjesme iz tada iznimno popularnog indijskog filma „Bidai“ i „Sneg je opet, Snežana“, koju je pjevao Šaban Šaulić. „Bidai“ za narodnjake je bio isto što je „Smoke on the Water Deep Purplea“ za heavy metal, ali opet to nije značilo ništa. Valjalo se dokazati, a od narodne se i bolje živjelo. Moj prvi honorar je bio četiri puta veći od plate moga oca. Tada sam odlučio da ostanem u kafani. Bilo je neuporedivo druženje sa onim mojim starim rokerima kojima je na meniju bila piva i košpice, a vamo među „narodnjacima“ ovali mesa uz chivas i balantain.

Da li je bilo sramotno u tim „ludim osamdesetim“ svirati narodnu muziku?

Među nama muzičarima je to bio uspjeh svirati. Svugdje u svijetu se zna šta je narodna muzika, to je tradicija jedne zemlje, jednog naroda. Folk muzika u ono vrijeme je bila baština naroda sa ovoga podneblja, dok danas više nema te izvorne muzike. Sada dominiraju novokomponovani pjevači koji izvode komercijalnu nekvalitetnu muziku koja danas prolazi u kafanama i disco klubovima. Činjenica je da ljudi po kafanama ne umiju slušati dobru muziku, jer ne znaju kako ona zvuči. Jedan dan sam shvatio da se moram i sam odlučiti između biznis muzike i umjetnosti. Činjenica je bila da bi mi život u ovom prvom odabiru prošao po kafanama, što bi donosilo veliku financijsku dobit koju bi na kraju, u poznim godinama, trošio po doktorima. Odlučio sam se na manje profitabilan, ali krajnje zanimljiviji i korisniji muzički pravac. Umjetnost je moj odabir.

Je li još neko u obitelji bio muzički talentiran poput Vas?

Moj brat Riki, danas frizer, veoma je nadaren. Sluhista je i zbilja talentiran, ali nažalost nikada se nije pokušao baviti muzikom. Kažu da mi je dajdža bio nekada davno glavna faca kada se zapjeva i zasvira u društvu, tako da sam vjerojatno taj svoj urođeni talenat naslijedio od majkine strane. Uz koga su krenuli Vaši prvi profesionalni koraci? Nekako u isto vrijeme i za iste honorarare smo počeli nastupati Nedžad Esadović Nećko, Halid Bešlić, Šemsa Suljaković. Kasnije sam nastavio zajedno sa Šerifom Konjevićem, Rizom Hamidovićem, Harisom Džinovićem, Semirom Cerićem Koketom...

Kada ste se odlučili na solo karijeru?

Pa želio sam izdvojiti zvuk gitare od ostalih instrumenta, jednostavno se instrumentala nije čula dovoljno koliko je trabalo da se čuje. Tako da sam 88. godine snimio svoj prvi CD u studiju kod Damjana Babića pod nazivom „Mojoj Adi“. Cijeli nosač zvuka je bio instrumentala sa gostujućim instrumentima. Sljedeći CD se zvao „Mojoj Hani“, a potom sam snimio kompilacijski CD svih tih instrumentala, osim balada. Sada planiram da snimim instrumentale, ali bazirane na akustici. Mislim da su ljudi prezasićeni elektro zvucima i iritirajućiim taktovima.

 Šta je bilo presudno da otvorite školu gitare „Pink Panter“ i muzičku sekciju Aka_demija?

Čini mi se da je to stiglo samo po sebi, nekim normalnim i logičnim slijedom događaja. Nakon mnogo učenja, sviranja, pa kasnije i snimanja muzičkih materijala imao sam potrebu da svoje znanje prenesem mladim ljudima koji žele naučiti mnogo toga o sviranju gitare i koji vole muziku. Sjećam se svojih učenja po kafanama, kada sam sjedio do neka doba noći pred binom i pokušavao zapamtiti zvuk. Često se desilo da tako mlad, željan znanja, zaspem u kafani. Nije tada bilo diktafona na koji sam mogao snimiti svirku, kao što su mene svojevremeno snimali sada već uspješni gitaristi. Krenuo sam prije tri godine, stidljivo, sa nekoliko učenika, a sada mogu reći da imam toliko polaznika da su nam učionice pretjesne. Škola je koncipirana u tri nivoa, a to je osnovni, napredni i završni iz kojeg izlaze profesionalci spremni za sviranje u nekom bendu.

Muzika je Vaš život i profesija, možete li reći da Vam dođe kao razonoda ili hobi?

Moj hobi, odnosno moja terapija su ljubimci koje imam u kući nadomak grada. Imam nekoliko čistokrvnih pasa, mnogo golubova, kanarinaca, koje njegujem i uzgajam. Uživam u prirodi i miru oko sebe. Daleko od gradske vreve odmaram svoju dušu i punim je energijom koja mi je potrebna za sviranje. Da li se u Vašem životu pojavila žena koja Vam je uspjela osvojiti srce? Odavno na žene ne gledam kao na nježna bića s kojim bih trebao cvrkutati kao tinejdžer. Mada, ko zna, možda se pojavi neka koja će oboriti sve moje trenutne stavove. Prava žena za mene može biti samo dobar prijatelj, oslonac u životu, moja podrška. Većina ih je cijeli život bila ljubomorna na moje gitare, na muziku koju stvaram.

Duo Aka & Naida osvaja simpatije

 Prije nekoliko godina Naida Čatić je pohađale privatne sate kod Almira. Mada joj je sviranje dobro išlo od ruke, kada je jednom prilikom zapjevala pred svojim profesorom, on je ostao bez riječi i predložio joj pjevačku karijeru. Tako je krenula njihova suradnja koja je iznjedrila brojne izvedbe i posljednji hit, sevdalinku „A što ćemo ljubav kriti“ u kojoj je Almir uspio spojiti tri nespojiva instrumenta: flautu, violončelo i gitaru uz fantastičan glas mlade Sarajke. Pjesmu su snimili prije pola godine, a u skorije vrijeme planiraju snimiti i video zapis uz ovu izvedbu. U narednih nekoliko mjeseci će svjetlo dana ugledati i album sa minimalno osam pjesama iza kojeg će stajati duo Aka & Naida.

Akini talenti oduševili Splićane

 Sredinom ljeta polaznici škole gitare Aka_demija "Pink Panter" na čelu sa Almirom Hukelićem Akom učestvovala je u popularnom muzičkom spektaklu "Supertalent" TV Nova, gdje su osvjetlali obraz svojim sunarodnjacima. Žiri su osvojili kombinacijom sviranja gitare i tradicionalnih instrumenata. Osim sviranja na bubnjevima, gitarama i drugim raznim trzalačkim instrumentima, grupa je imala i vokalnu pjevačicu te back vokale. Najviše su oduševili Enisa Bešlagića koji im je rekao:  

- Ponosan sam i borit ću se za vas do kraja. Dajem vam veliko DA!", a s riječima hvale nisu zaostajali ni ostali članovi žirija. Izbor najzanimljivijih nastupa biti će prikazan na Novoj TV od jeseni kada kreće nova sezona Supertalenta, gdje će po svemu sudeći zasvirati i Akini "Pink Panteri" među kojima najmlađi član ima samo sedam godina.

Dječak bez snova

Dok su mnogi njegovi vršnjaci sanjarili o pozivu liječnika, profesora, pilota ili nogometaša, Almir nije imao snove. Odrastao je u skromnom, ali sretnom okruženju svoje porodice. Uz oca stolara, kaže, nije mogao priželjkivati niti bijesno auto jednoga dana, niti dobar studij koji garantira titulu akademskog građanina. Sjeća se nogometa na male, kada se igralo sa loptom krpenjačom, kada je imao dvije lijeve kopačke i čuvao ih samo za jake tekme u mahali. Pomagao je svom ocu, a ujedno i veoma rano kao petnaestogodišnjak počeo zarađivati sam svoj džeparac.