Provideri najčešće nude paušalne tarife kao mjesečnu pretplatu – i to korisnicima omogućava da na internetu provode 24 sata dnevno za unaprijed utvrđenu fiksnu cijenu.

Od providera obično stiže i aparat koji računalo spaja s telefonskim priključkom i internet-mrežom. Taj aparat se s računalima u pravilu povezuje bežično, i tu nastaju problemi koji su u Njemačkoj počeli zanimati čak i Ustavni sud.

Povezivanje računala s bežičnim mrežnim adapterom koji nam iz telefonske ili kablovske mreže "donosi" pristup internetu može biti zaštićeno lozinkom, bez koje veza ne "radi". Ali, ima jako puno privatnih adaptera (u njemačkim domaćinstvima) koji nisu zaštićeni lozinkama, uglavnom zbog nemara njihovih vlasnika.

Krađa intelektualnog vlasništva

Na njihove adaptere može se tako bez problema "prikačiti" svako tko je u blizini. Tako se jedan mladić, ne vodeći previše računa o građanskoj odgovornosti, nedavno prikačio na adapter jednog susjeda koji je tada bio na godišnjem odmoru. Preko tog priključka je sa interneta "ponudio" na download jedan pop-hit, što je klasični piratski postupak, odnosno krađa intelektualnog vlasništva (jer se za tako nabavljene pjesme ništa ne plaća).

Diskografska kuća je na osnovu jedinstvene IP-adrese našla adapter preko koga je glazba nelegalno skinuta, i zatražila odštetu od vlasnika adaptera, koji o svemu nije imao pojma, pa je odbio platiti traženu svotu. Diskografska kuća je bila uporna i stigla je čak i do Ustavnog suda. A sud je odlučio da vlasnik adaptera, doduše, ne mora platiti odštetu, jer sam nije prekršio zakon. Ali je natjeran da zaštiti svoju kućnu mrežu šifrom.


Glazbena industrija je odluku Ustavnog suda već proslavila kao veliku bitku dobivenu u ratu za svoja prava. Jer, prema najnovijoj studiji, 4,6 milijuna Nijemaca muziku, knjige, filmove i software nabavlja ilegalnim kopiranjem s interneta. To je 2008. samo u Njemačkoj prouzročilo direktnu štetu od 1,2 milijarde eura i gubitak 34.000 radnih mesta. A čitavu EU je to koštalo 10 milijardi eura i čak 186.000 radnih mesta.