Guardian tako piše da je nekadašnji lider bosanskih Srba pokušao da revidira istoriju opsade Sarajeva koju je opisao kao "mit" sa ciljem da uvuče NATO u rat na strani muslimana koje je takođe optužio da su, s istim ciljem, odgovorni za masakr na pijaci Markale gdje je u eksploziji granate 1994. ubijeno i ranjeno više od 250 civila.

Guardian objavljuje i komentar svog nekadašnjeg dopisnika iz rata u Bosni, Marcusa Tannera pod naslovom "Karadžićev sveti rat".

- Slušajući Karadžića kako govori o svom „svetom“ ratu protiv bosanskih muslimana čovjek bi pomislio da je prosto riječ o lošem vicu", kaže on. 

- To bi, međutim, bila greška jer su i Karadžić i njegovi borci 90-ih koristili isti jezik, miješavinu etničkih, ekonomskih i vjerskih žalopojki protiv muslimana tvrdeći da se samo svete za otomansko osvajanje Bosne u 15. i 16. stoljeću veku, dodaje Tanner.

On dalje kaže da su tokom turske vladavine begovi i poturice uglavnom preuzeli gradove što je ratu u Bosni dalo pečat ne samo sukoba između sela i grada već i između hrišćana i muslimana.

- Karadžićeve pristalice su htjele da promijene takvu strukturu gradova zauvijek i u tome su naišle na zdušnu podršku pravoslavne crkve. Popovi su, nastavlja Taner u Guardianu "blagosiljali gotovo svaku njihovu ofanzivu a Karadžićeva državica, Republika Srpska, je od samog početka imala blagoslov crkve".

- Crkva u Srbiji, baš kao što je činio njen pandan u Hrvatskoj sa svojim svetim borcima, ostala je vjerna Karadžiću i poslije rata. Ništa manje neumjerene, piše Tanner, "nisu bile ni ruska i grčka crkva koja je 1993. godine u Atini proglasila Karadžića za hrišćanskog heroja". Zato, kada Karadžić govori o svom svetom ratu, on zaista vjeruje u to, baš kao i pravoslavne crkve na Balkanu i šire, završava svoj komentar u Guardianu Marcus Tanner.