Nema ga ko se pod ovim pojmom ne buni, borci zbog umanjenja naknada, ratni i civilni invalidi, prosvjetni radnici, medicinari, službenici, namještenici, policajci, komunalci, vatrogasci...
Čak su i poslanici prijetili „generalnim štrajkom“ ako im neko dirne plaće, dodatke i naknade, a malo-malo štrajkuju pojedini ministri, kad god su preglasani od svojih kolega.
Sociološki, štrajk se definira kao privremena obustava rada grupe ili svih zaposlenih u cilju izražavanja žalbi ili ostvarivanja zahtjeva od strane poslodavaca koji ih plaćaju ili stvaraju uslove za njihov rad. Nije, stoga, jasno kako su neki svoje proteste mogli svrstati po pojam štrajk, kao naprimjer poslanici i ministri, kojima su poslodavci izborna baza!?
Začudo, najmanje su protestirali oni koji više nego iko drugi imaju pravo na štrajk, radnici koji stvaraju novu vrijednost u proizvodnim pogonima i fabrikama. Njihova prosječna plaća, po svim parametrima, dva puta je niža od plaće onih koje plaćaju da im stvore ambijent za bolji rad. Kao da su se solidarisali sa svojim poslodavcima, koji i sami stenju pod  porezima i nametima silnih „štrajkača“.
Očito je da su u našoj zemlji dobro polupani lončići kad je u pitanju korištenje riječi štrajk. Krajnje bi bilo vrijeme da se ovo pravo radnika zaštiti od silnih zloupotreba i uzurpacija.